Nijednoj porodici nije lako primjetiti da je vlastito dijete, brat, suprug, žena ili unuk....počeo uzimati drogu. Još je teže nakon toga pomiriti se sa činjenicom da se to stvarno dogodilo. To saznanje često nas pogodi kao grom iz vedra neba: zaustavljeni od policije, u razgovoru sa nastavnikom, našli su mu iglu ili nešto drugo, to nam je povjerio jedan od prijatelja, nesvjestica, izričito priznanje osobe koja traži pomoć.......od tog trenutka za porodicu počinju tjeskoba, očajna borba. Traže pomoć, žele promjeniti situaciju, spasiti unesrećenog člana porodice, nastoje pronaći nekoga ko bi uputio porodicu na pravi put. Na žalost, malo je porodica koje se odmah odluče savjetovati sa nekim ko bi ih znao uputiti na pravilno postupanje. Možda zbog neznanja ili srama, pogrešne želje za zaštitom, radi potcjenjivanja problema, ili precjenjivanja vlastitih sposobnosti, prode, na žalost, dugo vremena dok se napokon neko iz porodice odluči potražiti savjet izvan kućnih zidova.

Pomoći znači razumjeti, ali razumjeti ne znači dopuštati prevare: uvijek treba imati na umu da je ovisnik osoba koja se potpuno oslanja na laži smišljajuci ih tako uvjerljivo da im čak i drugi povjeruju. U svoje spletke i nevolje uspjet će uplesti sve koji s njim žive. Obećavat će da će prestati s drogom, a neće prestati nikada, uspjet će zadobiti sažaljenje da bi došao do novca, uspijeva prijetiti i zastrašivati, manipulisati sa stvarnošcu oblikujući je onako kako njemu odgovara, s manje – više jasnim moralnim ucjenama (kao npr. ''Ako mi ne pomogneš, idem krasti i onda ću završiti u zatvoru.''), uspjet će uvijek postići ono što želi, a to je: dovoljno novaca da bi mogao kupiti dozu. Od trenutka kad je u porodici otkrivena ovisnost, počinje prava odiseja u slijedećim etapama:

1) Ovisnik ''obraduje'' roditelje obećavajući da će prestati s drogom ako mu pomognu da se postepeno odvikava. Dakle, počinje tražiti novac za drogu koje bi se on, teoretski, trebao polako odvikavati te da bi konačno prestao sa uzimanjem.

2 ) Nakon više neuspjelih pokušaja budući da u njemu ne može ni biti izričite volje da prestane, ni potrebnih pretpostavki da to ostvari, on okrivljuje porodicu, ili onoga ko je s njim, da mu nisu dovoljno ''pomogli''. Traži druga rješenja. Na primjer: određeno vrijeme odmora, promjenu okoline, kako bi mogao biti daleko od iskušenja, financijsku pomoć da se oženi, da sagradi kuću i ''promijeni život'', traži novac da bi mogao otvoriti neki privatni obrt ili neki kreativni posao koji ga manje otuđuje i frustrira, zahtijeva da mu iznajme kuću na osami kako bi mogao započeti novi život, novac za poseban medicinski tretman i tako u nedogled. Suvišno je govoriti da neće održati ni jednu od prihvacenih obaveza, da će sav novac potrošiti na nabavku droge ili kupovinu nekih besmislenih stvari. 3 ) Nakon ponovljenih padova i promašaja, vraća se kući očajan tražeci gostoprimstvo. Tako počinje njegov parazitski period; uvijek zatvoren u sebe ustaje veoma kasno, jede malo, počinje piti alkohol, kad izade, kasno se vraća kuci, sate i sate provodi pred televizorom, pokušava izvući koji dinar, traži da ga se u svemu podržava, pa čak i u nabavci cigareta. Svojom prisutstvom uznemirava i otežava život u porodici. Za stolom nikad ne razgovara osim u iznimnim trenucima euforije ako mu je pošlo za rukom da nabavi drogu ili ako je uspio u nekom svom poduhvatu. Počinje piti sve vrste tableta, možda čak i propisane od nekog nesavjesnog ljekara, koji je nasjeo na njegovu priču ili se sažalio. Iz kuće počinje nestajati novac, skupocjeni predmeti, kućanski aparati, knjige, ukrasni predmeti i sve ostalo sto se može prodati bez većih poteškoca. U porodici nastaju svađe jer njeni članovi počinju optuživati jedan drugoga za sve što se dogada: ''Ti si kriv/a jer si mu uvijek sve odobravao/la'' ,ili ''Na tebi je odgovornost jer si bio/la prestrog/a s njim'', i tako dalje dok napetosti ne postanu nepodnošljive, uključuju nasilje, udarce, direktne ucjene i ozbiljne krađe na koje se odlučuje ovisnik na štetu cijele porodice.

4 ) Lom je tada već nezaceljiv: ovisnik se udaljava iz kuce, ponekad ga uhapse ili završi u bolnici da bi ga ponovo sa strepnjom isčekivali: duge veceri u šutnji, plač i ozračje straha što prijeti da se nikada neće vratiti mir. Nada išcekivanja novog susreta urodi time da ga se prihvaća kad se vrati kući. Ponovo mu se ukazuje povjerenje, ne s vjerom da će se stvarno promijeniti nego da ne čini ''druge gluposti''. Činjenicu da se ipak vratio prihvataju kao pozitivan znak; ne shvatajući, naprotiv, da je ovisnik parazit, koji se uvijek vraća tamo gdje se nada da će naci bar malo otvorena vrata.

5 ) Toj priči nema kraja jer se uvijek jednako ponavlja. Ipak, strah i tjeskoba onoga ko je proživljava, pored svega, čini je istinitom i različitom. A može biti i radikalno izmjenjena ako porodica odluči obratiti se nekome ko može pomoći dopuštajući da im se stvarno pomogne. Na žalost, prije odluke da se zatraši pomoć već su proživljene mnoge negativne faze koje su ostavile težak ožiljak na osobama i na međusobnim odnosima. 1) Prvi put kada . . . adolescent uzima drogu usred niza okolnosti koje se istovremeno javljaju: 1 - živi u tegobnoj situaciji, 2 - nema mogucnosti da u porodici izrazi tu svoju tegobu 3 - susreće nekoga medu svojim prijateljima koji ga na nekoj zabavi, rock koncertu ili u diskoteci pita: ''Imaš li papiriće?'' dodajući odmah ''Nema veze, ostavimo to''. Izgovorena rečenica izgleda tajnovita i privlačna kao da proizilazi iz nekog svijeta njemu nepoznatog. Sve to podstiče na mogućnosti koje naslućuje ali ih nije iskusio, privlačno mu je kao odreden korak naprijed s obzirom na njegova iskustva. Pogledajmo zašto: 1 – U sebi već neko vrijeme proživljava nezadovoljstvo zbog nepostignutih ciljeva ili dosadu jer ne sudjeluje u nečemu što bi ga moglo oduševiti, možda je frustriran zbog doživljenih razočarenja ili se osjeća neprihvaćen u društvu prijatelja, možda osjeća usamljenost ili je zatvoren u sebe i svoje misli i osjećaje ne uspijeva pokazati drugima. 2 – U porodici nema mogućnosti reci svoje unutrašnje patnje jer su roditelji indiferentni prema njegovim osjećajima ili se brinu samo za njegovo zdravlje i školske uspjehe, ili su toliko zaposleni, te on prikriva unutrašnje tjeskobe i počinje glumiti kako je sve u redu. Uostalom možda i nema porodice u pravom smislu riječi: bilo zbog nedostatka jednog od roditelja (usljed smrti ili udaljenosti), a nema nikoga ko bi ih zamijenio, bar simbolično. Možda se roditelji ne uspijevaju nikada međusobno složiti i ne stvaraju odgovarajuće ozračje za razvoj djeteta (žive odvojeno, rastavljeni su ili čak ''razdvojeni u kuci''), možda ne znaju unijeti promjene u porodicu koje bi pomogle pri odgoju djeteta. Kao takvi nesposobni su primijetiti da rast djeteta zahtijeva promjene u međusobnom ponašanju pa zato ne mijenjaju prijašnje, ustaljene navike. Vrste porodica iz kojih najčešce potiču ovisnici

Porodica ima razlicita životna razdoblja: vrijeme zaruka, mladi bračni par, prihvatanje različitih navika koje donose iz svojih dosadašnjih porodica, radanje i odgoj djece, od njihovih privikavanja na život u društvu, pa do udaljavanja od kuće i zasnivanja vlastitih porodica. Svako razdoblje zahtijeva promjene i napor za održanje; ako neka porodica zaustavi svoj rast i postane statična ona obavezno postaje: Zatvorena i defanzivna To je porodica koja je spremna prihvatiti sve, čak i nemoralna ponašanja samo da se to ne sazna vani. Jedine veze koje takva porodica zadržava sa okolinom jesu rodbinski odnosi. Tu je dominantna majčina figura. Ona nastoji djecu zadržati u porodici i sve njihove poteškoće nadoknaditi protekcijom ''mamice''. Za takvu su majku njezina djeca uvijek u pravu, a za njihove pogreške je kriv neko drugi izvan porodice. Hiperprotektivna Radi se o porodici koja želi zamijeniti dijete u svim poteškoćama s kojima se ono susreće u životu. Predominantna figura je otac, koji se boji da ga dijete ne osramoti. Zato traži veze i protekcije da bi pomogao djetetu da se prilagodi: škola, vozački, vojna obaveza, ekonomski problemi, radno mjesto itd. To je porodica koja će pri susretu s drugom reći: ''Pa mi smo mu uvijek dali sve!'' I tada će tražiti besmislene protekcije i izgovore da bi uključili dijete u neku terapijsku zajednicu. Rastrešena porodica Jedna porodica u kojoj je prividno sve u redu, ali jedino što joj nedostaje jeste osjećaj razumijevanja izmedu pojedinih članova. U toj porodici roditelji za stolom raspravljaju o raznovrsnim problemima kao npr. o njihovom poslu, politici, kulturi, društvenim pitanjima itd. ne primjećujući da je sve to preteško i nerazumljivo njihovoj djeci. Djeca se već od malena osjećaju neuključeni, smatraju roditelje nedostižnim; nezainteresovanim za njihove probleme sa uvijek spremnim odgovorima na sva pitanja o kojima bi htjeli razgovarati. To je porodica koja ce, zatečena otkrićem droge reći: ''Moje dijete ni samo ne zna šta hoće''. Prvi kontakt s drogom redovno se ostvaruje kad se mlada osoba nade u društvu nekog ''velikodušnog'' ko ce mu je najprije besplatno ponuditi. Uglavnom se radi o nekom novom poznanstvu ili nakon odredenog vremena susret sa starim prijateljem koji je osjetio učinke ali ne zna ili potcjenjuje opasnosti koje prijete. Skoro nikada se ne radi o preprodavacima. Zato je prvi put redovno besplatan. Osoba može biti, takode, izazvana od društva, bojeći se da odbijanjem ponuđenog u očima novih prijatelja ''ne izgubi poene'' ili ne bude isključena. Ne zna reći: ne. Za nekog povučenog mladića ili djevojku to može izgledati dobar način da se uspostavi kontakt s privlačnom osobom drugog pola. Upotreba droge očituje se kao način za postizanje veće intimnosti, za ostvarenje bolje zajedničke saradnje. Strah, da neće moći vladati svojim osjećajima prema osobi koja ga je već jednom zarobila, može biti mnogo jači od mudrih savjeta roditelja ili staratelja. Prvi put to je obična cigareta marihuane, ali isto tako može biti i doza kokaina. Mjesta gdje se susreću mladi najpodložnija su za prodiranje droge ali na svu sreću, prvi pristanak ne znači da će osoba nužno započeti nesretnu karijeru ovosnika. Prvi put se najčešce osjećaju samo negativni efekti droge, jer osoba još nije navikla na takvo stanje. Ipak, sigurno je da taj prvi put za neke od tih mladih ljudi, u osnovi nezadovoljnih, označava izazov za bijeg od usamljenosti u nešto novo, bogato osjećajima i mogućnostima intenzivne komunikacije, nasuprot dosadašnjim odnosima prema roditeljima i starijima. Zbog nedostatka temeljnih životnih vrijednosti, ovaj put im izgleda kao bijeg iz dosadašnje dosade. ''Primijetiti na vrijeme'' znači na vrijeme djelovati na mladu osobu, prije nego što je više puta upotrijebila drogu. Dogada se u međuvremenu, da osoba i sama shvati opasnost prema kojoj ide, pa ukoliko se u vlastitoj porodici putem razgovora riješe bitni problemi, iskustvo droge bi se ovdje moglo zaustaviti, a naručeni odnosi s roditeljima ispraviti. Ali, ako se stanje usamljenosti i nezrelosti nastavi, a bilo je i uzrok kontakta s drogom, mlada će se osoba ponovo naći u opasnosti da prvu poteškocu rješava nečim što je probala i izgledalo joj je kao moguće rješenje za vlastitu navolju. U tom trenutku u igru ulaze specifične osobine opojne supstance. 2) Zašto droga? Nije problem droga nego čovjek koji poseže za njom da bi nadoknadio unutrašnju prazninu na koju ne uspijeva odgovoriti. Upotreba opojnih sredstava je varljivi odgovor na potrebu doživljavanja raspoloženja duha i uma koje osoba, posebno u dobi mladenačkog rasta, ne nalazi putem potpunog razvoja svojih ličnih sposobnosti i međuljudskih odnosa. Upotreba droge uzrokovana je unutrašnjim siromaštvom koje osobu čini nesposobnom da ''osluhne'' osjećaje osoba oko sebe i da aktivira bogastvo emocija koje nosi u sebi te im potamnjuje značaj. A kad mlada osoba nije u stanju da se priključi društvu, s jednostavnošcu i zadovoljstvom, tražiti će bijeg i varljivo utočište u efektima koje mu izaziva hašiš ili marihuana; kad mlada osoba ne zna uspostaviti unutrašnji mir putem razmišljanja ili ponekad molitvom i meditacijom, to će tražiti u heroinu. Kad trpi zbog nekog kompleksa ili osjećaja nesposobnosti, traži ispunjavanje i smisao u kokainu; kad ne uspijeva u sebi stvoriti mir, traži pomoć u tabletama za smirenje, a kad ne uspijeva zaspati navikava se piti sedative itd. Ali kad jednom počne umjetno oporavljati stanje duha i uma, sve je teže pronaći pravi put, i sve se teže samostalno vratiti izvornim vrijednostima. Opojna sredstva postaju začarani krug iz kojeg je sve teže izaći. Neposrednost potpunog proživljavanja i pokazivanja osjećaja, nemogućnosti njihovog prepoznavanja i gospodarenja s njima, prouzrokuje kod osobe sve dublji osjećaj usamljenosti. Ako se toj osamljenoj osobi ponudi neko hemijsko sredstvo, koje će barem na na trenutak udaljiti nesnosnu bol popraćenu osjećajem unutrašnje osmljenosti, osoba postaje rob tog sredstva. Ako osamljenom čovjeku objasnimo da osjećamo isto što i on, da smo kao i on, napravljeni od krvi i mesa, ograničeni istim ljudskim mogućnostima, pomoći ćemo mu. 3) Kako porodica može pomoći ovisniku Prije svega, treba znati da se problem droge ne može riješiti i eliminisati kroz kratko vrijeme ni iskorijeniti jednom zauvijek. Nije to kao zub kojeg kad boli izvadimo, nije ni dug koji se može otplatiti, a ni predmet koji se može kupiti i posjedovati. Riječ ''zauvijek'' i ''nikada više'' isključene su iz rječnika onih koji se trude da bi nekoga riješili problema droge. Ovakvo stajalište ne znači da se treba predati prihvatajući bilo kakav kompromis u suživotu sa ovisnicima. Naprotiv, treba znati da je borba protiv droge i oporavak ovisnika dug i mukotrpan posao čiji se rezultati vide tek nakon dugo vremena. Upravo zato trebamo djelovati odlučno, ali na duge staze, spremni na uvijek nova razočarenja s uvjerenjem da na kraju dolazi siguran uspjeh. Eto zbog čega ne smijemo to previše emocionalno gledati, nepotrebno je previše vjerovati u brze rezultate, jer ukoliko do njih ne dode podliježemo frustraciji. Važno je da se roditelj upita: ''Koliko ja stvarno poznajem svoje dijete?'' Koliko dugo ne reagujemo na njegovo negativno ponašanje, i onda početi dijete posmatrati drugim očima, budnom pažnjom onoga koji želi istinski upoznati osobu s kojom živi, svjestan da je sasvim drugačija nego što ju je do sada zamišljao. Od samog početka treba shvatiti i prihvatiti istinu: ko želi podijediti u borbi protiv droge trebat će se odreći mnogih stvari. Svaka porodica ima svoje ideje i ciljeve koje želi postići: novi veći auto, promjena stana da bi bili što bliže rodnom mjestu, izgraditi vikendicu za odmor na moru ili planini, neke navike i zabave (ići na utakmicu ili odigrati partiju sa prijateljima...). Da bi se sve ovo postiglo, potrebna je saradnja i muža i žene jer istovremena odsutnost oba roditelja, stvara takvu prazninu koju treba spriječiti da se dijete ne bi osjetilo usamljenim. Medutim, kad se primjeti da se droga uvukla u porodicu najčešce je potrebna kompletna promjena od tadašnje situacije, ne zauvijek, ali za dosta dugo vrijeme u kojem posebnu pažnju treba pokloniti vlastitom djetetu. Čitav porodični život treba preurediti jer se problem vlastitog djeteta ne može zanemariti povjeravajući ga nekom drugom. Mnoge porodice koje se nisu dovoljno bavile problemom droge, odnoseći se površno prema tome, upale su u očaj i krizu koja im je iscrpila sve snage: moralne, fizičke i ekonomske. Prisiljeni su prodati ne samo drugu kuću stečenu velikim žrtvama nego i prvu da bi mogli izravnati dugove koje je nagomilalo njihovo dijete. 4) Šta treba najprije učiniti? Ako je porodica na vrijeme primjetila da dijete uzima drogu treba: 1) Odlučno, bez okolišanja i straha, razgovarati s djetetom o tome, da bi se saznala prava istina, ali svjesni pri tom, da njihovo dijete nikada nece reći pravu istinu; 2) Potpuno preurediti svakodnevni život djeteta, dnevni red, njegove obaveze i aktivnost više uključiti u život porodice; 3) Promijeniti način života porodice nastojeći biti što češce na okupu bilo u svakodnevnom ritmu, ili u trenucima opuštanja. Znatna pomoć porodicama ce biti informisanje o problemu, sudjelujući na odredenim sastancima, ili razgovorima, nastojeći tako iskoristiti iskustva drugih roditelja koji su proživjeli ili proživljavaju isti problem, ili još bolje, zajedno sa djecom posjetiti neku terapijsku zajednicu. 4) Stalno provjeravati izjave djeteta bez straha da biste mogli izgledati dosadni ili nepovjerljivi. 5) Uskratiti mu džeparac ili ga svesti na minimum, pažljivo kontrolišući trošenje. 6) Provjeravati njegova druženja, posebno ona opasnija; saučesnici u prvim dodirima sa drogom. 7) Ne valja se povući zbog srama, misleći kako vam se dogodila velika nesreća, nego za oporavak vašeg djeteta treba uključiti što veći broj osoba. 8) Ostvariti kontakt sa roditeljima drugih mladića i djevojaka koji su upleteni u kolo, izvjestiti ih o tome šta se dogada i na taj način uključiti i njih u preduzete aktivnosti. 9) Sa strpljivom odlučnošcu podnositi stalne otpore djeteta koji će sve ovo smatrati apsurdnim. Nastojat će izmaći kontroli, ucjenjivat će i prijetiti, nastojat će nagovoriti majku protiv oca ili oca protiv majke, tražit će podršku braće, komšija, rodbine i drugih, ne bi li skršio odlučnost i čvrstoću preduzetog. Važno je sačuvati mir i strpljivost da bi uspjeli objasniti zašto sve to, kako djetetu tako i rodbini, nastojeći ih pridobiti za saradnju. Svima, posebno onima koji kritikuju, predočiti vlastitu odgovornost razjašnjavajuci im kuda vodi površnost u pogledu droge. 10)Najbitnije je obratiti se za pomoć i savjet onima koji već imaju potrebno iskustvo. Ne smije se vjerovati čudotvornim obećanjima niti tretmanu koji može za kratko vrijeme riješiti problem, snovi i iluzije tu ne postoje. 5) Borba protiv droge Čak i onda kad je vlastito dijete ovisnik i situacija postaje teška, ne treba gubiti nadu da se može izvući. Ne postoje '' izgubljeni slučajevi'' nego samo problemi, ponekad vrlo teški. Najteže je ipak vratiti snagu i nadu porodicama koje su pokušale sve, kucali su na mnoga vrata, i postali su potpuno uništeni dugogodišnjim razočarenjem, prevarama, frustracijama i nasiljem. Gledajući kako se raspada ono u šta su uložili trud, ruše se svi njihovi snovi, žive tjeskobnu svakodnevicu punu patnje i straha i često padaju u očaj. A kada to nastupi znači da je već pobijedila droga. Borba protiv droge je izazov koji ce donijeti pobjedu ili poraz, kako ovisniku tako i čitavoj njegovoj porodici. Ili će roditelji uspjeti prenjeti pozitivne osjećaje na svoje dijete ili će ono uplesti njih u svoje nastranosti. Ako je dijete već odavno ovisnik, vjerovatno je i porodica već saučesnik i nesposobna orjentisati se. Najčešci znakovi dezorjentisanosti su slijedeći: - takva porodica sa uvjerenjem izjavljuje: ''Naše dijete nije kao ostali, ono je sasvim drugačiji ovisnik i ono ne čini to što čine drugi. Ono je još kao dijete i da se zavesti''. - ili ''Razlozi zašto se naše dijete drogira sasvim su razumljivi; već od malena je činio ..., kad je narastao sreo je....; čak i ljekar kaže...''; (izkazujuci tako dugi niz neutemeljenih uvjeravanja); - ili ''Naša porodica je nesretna porodica protiv koje se sve urotilo; tako nam je bilo lijepo dok... (zatim prepriča neki događaj koji bi bio odlučujuci za sve zlo; npr. preseljenje u drugi grad, ekonomska kriza, djevojka koja je ostavila sina itd.); - ili ''On uopšte nije pravi ovisnik; već je mjesec dana da ništa ne uzima, upotrijebi samo poneku tabletu. Prošlu godinu je bio ''čist'' šest mjeseci, a prije tri godine se bio čak i ostavio''.; - ili ''Problem je što nije zaposlen, dok je radio nije tražio novac; vraćao se kući na vrijeme, uvijek je bio sa nama. Činjenica jeste da ima tešku narav zbog čega ne podnosi da ga iskorištavaju pa već cetvrti put daje otkaz''. Ove tipicne fraze pokazuju do koje je mjere u sve to porodica upletena i očito nemoćna da se distancira od djeteta i razumno uoči situaciju. 6) Nikada sami U trenutku kad je porodica toliko zbunjena i očajna, ili je potpuno upletena u duševne poremecaje djeteta da sve to prihvata kao normalno, treba se osloniti na nekoga ko im može reći istinu i iskreno ih upozoriti na to šta se dogada u kući. ''Samo ti to možeš učiniti, ali to ne možeš izvesti sam'', jedno je od prvih objašnjenja koje ovisnik mora shvatiti u času kad se želi osloboditi; nikada se neće moći sam svojom voljom oduprijeti nagonu za drogom budući da se život ne može temeljiti na odbrani ili ''ne htijenju'' nečega. Život ima smisla samo onda kad se želi, traži i nalazi nešto pozitivno, privlačno i podsticajno za ostvarenje. Da bi promijenio život, ovisnik treba rasti u svojim sposobnostima učeći kako ostvariti svoju osobenost i mora smoci hrabrosti za unutrašnje otvaranje osjećajima i doživljajima mnogo ljepšim i snažnijim od onih koje je iskušao uzimajuci drogu. Ali takav rad na upoznavanju i mijenjanju sebe ne može on obavljati sam. Ne može istovremeno smoći toliko snage da bi se otvorio novim osjećajima i oduprijeti čežnji za drogom. Potrebne su mu bliske osobe koje će mu pomogati i podržavati ga u njegovoj odluci. Sve ovo vrijedi i za porodicu koja ima dijete – ovisnika; snaga za prihvatanje svakodnevnog sučeljavanja, donošenje ispravnih odluka, hrabrost da se ne posustane nego da smognu snage dijete čak i udaljiti iz kuće, pribjegavajući ako je potrebno i ekstremnim rješenjima. Potrebno je obratiti se nekome ko može pomoći, budući da se i najodlučnije osobe mogu zbuniti i pokolebati. 7) Apstinencija

Ovisnik obično počinje '' apstinirati'' kada je droga već završila svoj učinak i životom ovisnika zavladao nezustavljiv nagon za drogom. Razumljivo je da će u takvom stanju posegnuti sa bilo čim što bi moglo nadoknaditi drogu i udaljiti krizu prihvatanja stvarnosti onakva kakva jeste. Dakle, kad, utihnu anestetski efekti, vraćaju se stvarni osjećaji koje je do sada uspijevao udaljavati: - fizička klonulost i trpljenje koje proživljava kao akutne bolove, posebno za vrijeme apstinencijske krize od heroina. Naime, heroin je štitio ovisnika od svih vanjskih i unutrašnjih percepcija pa kad se one jave manifestuju se kao neopisivi bolovi. Osobe koje imaju problema sa probavom obično bol u želucu proživljavaju kao teške grčeve. Najobičniju gestu, dodir ruke u kosi, osjećaju kao čupanje kose, nježni dodir kože izaziva jezu sa osjećajem gubljenja kože; samo disanje postaje poteškoća, kao da je izgubljen automatizam reakcije, a sve to prati često zijevanje radi pomanjkanja kisika u mozgu; konačno nesanica, bolovi u mišićima, kapanje iz nosa, bolovi u kostima, neuralgije itd. Potrebno je naglasiti da ove nevolje ovisnika u krizi izgledaju kao teška bol baš zato što bez droge nisu sposobni ništa pretrpjeti, a svaki im je poremećaj izuzetno težak napor. U osnovi, sve apstinencijske tegobe proizilaze iz duševnih slabosti. - Koje duševne slabosti? Što je jači nagon ovisnika za drogom to jače osjeća krizu. Tako se ulazi u zatvoreni krug; nervira ga svaki pokušaj savjetovanja i on koristi svoju krizu kao ucjenu i zahtjev da bi na bilo koji način ponovo došao do droge. Bitno je naglasiti da se od apstinencijske krize ne umire i da su fizička i duševna patnja obavezne na putu ošišćenja. Ova patnja se može umanjiti raznim lijekovima ali uz veliki rizik da se već postojeću ovisnost nadoveže i druga. To je slučaj npr. sa beskonačnom i uvijek ponovnom primjenom heptanona, koji nije ništa drugo do zamjena za trenutke kad je teško nabaviti heroin. Ovisnik je u stvari, sklon gutati sve do čega dođe da bi doživio nešto slično prijašnjem zanosu. Stoga, pomoći nekom ovisniku u krizi ne znači sažaljevati nego voditi ga sa autoritetom koji ga podupire i pomaže da savlada slabost koju proživljava. Treba ga neprestano podstićati da se ne bi zatvorio u svoje misli i strahove, da ne bi upao u malodužnost koja bi se mogla javiti kao posljedica spoznaje mnogih životnih promašaja i neuspjeha, što mu se usljed vraćene bistrine razuma, javljaju u pravoj težini. 8) Put oslobađanja Osloboditi se ne znači samo prekinuti sa drogom, nego znači potpuno promijeniti shvatanje i način života, da bi u sebi i okolini našao smisao, radost i motivaciju za život, a to je zadovoljstvo zbog nekog uspješno obavljenog posla, nježnost, osjećajnost i povjerenje u samog sebe, napredovanje putem poštenja i dosljednosti, odlučnost da se ne podlegne u teškim trenutcima, jakost i razboritost, sposobnost ostvarenja ciljeva postupno i ustrajno, spremnost da se shvate i prihvate drugi ljudi u različitosti svakodnevnog života. Porodica koja je uz ovisnika tokom oporavljanja, treba predvidjeti nekoliko važnih etapa: - prvi korak je osjećajno se otrgnuti od more i napetosti u koju je dijete dovelo svoju porodicu; - drugi korak je da porodica dobro razmisli o samoj sebi i usmjeri svu pažnju na izlječenje djeteta. U ovom trenutku donošenja odluke trebaju biti saglasni svi članovi porodice pa i uz cijenu dugih rasprava. Mora se pronaći sklad zajedničkog djelovanja koji će onemogućiti ovisnikove manipulacije i prevare; - treći korak je pratiti postepeni rast i promjene kod djeteta. Ono mora naučiti primijeniti čitav niz vrlina i krijeposti koje ne poznaje niti ih je ikada upoznao. To je obaveza koja iziskuje više godina pažljivog rada, jer učiti nekoga kako živjeti je mnogo teže nego kako materijalno preživjeti. Nikad ne valja prihvatati brza rješenja nego svaki pojedini izbor (posao, prijatelje, djevojku, odmor itd.) treba dobro procijeniti jer je ovisnik navikao na ''sve'' i ''odmah'', a od sada ga treba navikavati da se sa naporom postižu rezultati; - četvrti korak je pomoći mu da se ponovo, postepeno uključi u društvo ali bez pomaganja i olakšica. Kad odluči započeti novi život u društvu ne treba ga napustiti niti ga na bilo šta prisiljavati; treba mu omogućiti da bude lični pokretač svoje sudbine koja zna živjeti život dostojan toga imena. Mogući padovi ne smiju obeshrabriti jer oni nisu ništa drugo nego znak još nedovoljno prevladanih slabosti. Ukoliko takav čovjek napreduje u snalaženju u mnoštvu životnih suprotnosti već pokazuje znakove novog opredjeljenja, iako ce u sebi nositi još mnogo neodlučnosti i nesredenosti kao nasljđe dugog razdoblja provedenog u zajedništvu sa drogom i njezinim efektima otuđenja.